Danas, 2. veljače 2025. godine, je prošlo godinu dana od smrti dr.sc. Davora Krasića. Tadašnji šok je bio toliki da nisam, kao i mnogi drugi njegovi prijatelji i poštovatelji, bio u stanju niti pisnuti, a kamoli nešto napisati.
Godišnjica smrti primjerena je za podsjećanje na veliki gubitak.
Nitko nije nezamjenjiv. Pitanje je koliko tko vrijedi? Mogu svjedočiti o njegovoj stručnoj strani, a tu je dr. Krasić vrijedio za trojicu: vrstan znanstvenik, izvrstan inženjer i dobar pedagog.
U području prometnog planiranja dr. Krasić je bio neprikosnoven. Osobno znam koliko se zalagao za uključivanje željeznice u zagrebački prometni sustav i svakako je jedan od najzaslužnijih za realizaciju. Njegova nepokolebljiva zaštita znanstvenostručnih postulata dovela je do toga da je 2005. godine dragovoljno napustio zagrebačku Gradsku upravu s lagodnog rukovodećeg mjesta, a to je bilo vrijeme kada se malo tko usudio reći: ne. U stalnom sukobu znanja i oportunističke realnosti uvijek je beskompromisno birao znanje.
Lako je zaključiti da takav znanstveni habitus predmnijeva i izvrsnog inženjera. Nikada od njega nisam čuo ikakvu paušalnu (pr)ocjenu. Sve njegove tvrdnje bile su potpomognute potrebnim mjerenjima i istraživanjima. Uvijek se s osmijehom i sjetom sjećam našeg sukoba po pitanju primjene AHP metode u jednoj studiji. Bio je nepovjerljiv, ali nakon dva mjeseca je pristao na njezino korištenje. Shvatio sam da je, uz sve svoje druge obveze, kontinuirano istraživao i učio o AHP metodi. Tako radi pravi inženjer, kada nešto ne znaš, sjedneš i naučiš. Zbog odbijanja našeg znanstvenog rada, upravo zbog primjene AHP metode, on je kod glavnog urednika suvereno demantirao sve recenzentske primjedbe. Jedva sam prikupio tri relevantna izvora/dokaza, a on ih je donio pet iako to nije bila njegova zadaća. U to doba, 2011. godine, Internet nije bio veliki znanstvenostručni izvor, a niti Internet-knjižare nešto (pre)brze.
O dr. Krasiću kao rukovoditelju mogu posvjedočiti iz prve ruke. Jasan, zahtjevan, konkretan, pravedan i velikodušan kada ste ispunili svoje dragovoljno preuzete zadaće. Teško mi je biti objektivan jer je upravo dr. Krasić odlučio o mom profesionalnom putu. U ex. Jugoslaviji dao mi je priliku prvog zaposlenja iako je moj pedigre bio protivan ondašnjim kriterijima. Za svaku novu knjigu ili članak/časopis me pozvao, pokazao i rekao svoje mišljenje. Znao sam da nakon mjesec dana mogu zamoliti i bez problema dobiti na korištenje. U vremenima kada su se (vrlo skupe) knjige i stručni časopisi većinom nabavljali javnim novcima, a onda bi ih pojedinci „carinili“ po nekoliko godina dok ne bi nestali iz evidencije, držim da sam time dovoljno rekao o ljudskim i stručnim karakteristikama dr. Krasića kao rukovoditelja i mentora (odgojitelja) mladih inženjera.
Posljednjih godina većinom smo komunicirali putem e-maila i tih njegovih desetak mailova godišnje nabijenih provjerljivim činjenicama, brojevima, izvorima, sumnjama, dilemama, diskusijama, zaključcima, … jako mi nedostaju.
