Kako odrediti početnu analitiku i metriku u situacijama kada nema povratka (iteracije procesa).

Odlučivanje u prometu koristi mnogobrojne analitičke tehnike. Koja god nam padne na pamet možemo pronaći primjenu, poglavito u studijskim i znanstvenostručnim dokumentima. Iskreno, niti znam, niti sam vidio neku tehniku koja nije našla svoju primjenu u prometnom inženjerstvu. O (ne)izravnim načinima odlučivanja u prometu pisao sam u puno tema. Izdvajam teme o tehnikama odlučivanja, pristupu problematici, slijedu akcija te uključivanju javnosti u odlučivanju.

Kod puno problema/zadaća/izazova se za konkretnu analitičku tehniku odlučujemo nakon procesa prikupljanja (meta)podataka, čišćenja, transformacije (formatiranja), sortiranja (validacije) i sistematiziranja podataka (normalizacija, grupiranje, dekompozicija). Postoje slučajevi kada unaprijed moramo definirati i izabrati i analitiku i metriku, a ova tema će pokazati da takvom pristupu trebamo pristupiti s posebnom pažnjom i velikom dozom odgovornosti.

Kada moramo unaprijed odrediti analitiku i metriku? Neki slučajevi su:

• priprema javnog nadmetanja,
• priprema nadmetanja za izbor najboljeg arhitektonskog/projektnog rješenja,
• priprema pitanja za anketu,
• studije/projekti za izbor projektnog rješenja prostora gdje se očekuje velika prometna potražnja: trgovački, poslovni i sportski centri, stambena naselja i dr.,
• procjena učinkovitosti i sigurnosti novih prometnih objekata: nova linija javnog prijevoza, novi kapaciteti prometa u mirovanju, uvođene novih prometnih rješenja i dr.,
• procjene rizika prilikom pokretanja bilo kojeg velikog projekta.

Tko je na tržištu, sudjeluje na javnim nadmetanjima, zasigurno se (ne)izravno susreo s ovakvom situacijom. Objavljeno je javno nadmetanje u kojem se ekonomski najpovoljnija ponuda ocjenjuje sa cijenom od maksimalno 80 % učešća, a ostali parametri (kvaliteta i broj stručnjaka, reference, jamstva i dr.) sudjeluju s maksimalno 20 % učešća. Zanemarit ćemo pitanje i diskusiju svrsishodnosti procesa u kojem jedan čimbenik ima tako prevladavajući utjecaj; postoje takva nadmetanja. Najjeftinija ponuda dobiva 80 bodova, ostale proporcionalno prema razlici u cijeni, a za parametre kvalitete su određena točna bodovanja. Došle su tri ponude koje imaju sljedeće parametre:

• ponuditelj A nudi cijenu 90.000 novčanih jedinica, a prema ostalim parametrima osvaja 13 bodova,
• ponuditelj B nudi cijenu 50.000 n.j., a prema ostalim parametrima osvaja 8 bodova,
• ponuditelj C nudi cijenu 100.000 n.j., a prema ostalim parametrima osvaja 20 bodova.

Rezultati bodovanja su sljedeći:

Naručitelj traži od najpovoljnijeg ponuditelja B dostavu svih traženih potvrda, certifikata i jamstava za potvrdu ESPD obrasca i pripremu ugovora. Ponuditelj B ne može ispuniti traženo (poznato?) i njegova ponuda se proglašava nevažećom pa će posao dobiti ponuditelj C kao sljedeći najpovoljniji. Pogrešno!

Ako je ponuda B nevažeća, onda ona ne može biti mjerilo najjeftinije ponude. Mora se napraviti novo vrednovanje, a po tome je povoljnija ponuda A.

Ako nije napravljeno novo (objektivno) vrednovanje, ako ste na tržištu, znate i sami što slijedi. U ulozi ponuditelja C molite Boga da ponuditelj A ne shvati grešku, a kao ponuditelj A morate što prije pripremiti žalbu.

Da smo u nadmetanje krenuli s učešćem cijene od 70 %, a kvalitete 30 %, uz proporcionalno prilagođavanje broja bodova prethodnim tablicama dobili bi sljedeći rezultat:

u kojem bi opet pobijedio ponuditelj B, a ako bi on bio izbačen novim bodovanjem:

ovaj put bi ponuditelj C ostao bolji od ponuditelja A.

Gdje je ovdje „točka promjene“? Ako bi ponuditelj A imao za kvalitetu 24 boda, onda bi došlo do promjene, jer bi u sustavu s ponuditeljem B imao 62,89 bodova naspram ponuditelja C koji bi imao većih 65,00 bodova. Novim vrednovanjem, bez ponuditelja B, ponuditelj A bi imao 94,00 boda i prestigao bi ponuditelja C sa 93,00 boda.

Kako možete pogriješiti kod pripreme anketa? Sličan problem ako se radi o novcima. Npr., pripremite pitanje bi li se javni prijevoz koristio više kada bi bio jeftiniji od pet novčanih jedinica. Ljudi hametice daju pozitivan odgovor, a onda to nije moguće ostvariti. Srušili ste vjerodostojnost svih dionika uključenih u projekt, a što to znači profesionalno za Vas ne treba opisivati. Slično je i s pripremom nadmetanja za izbor najboljeg projekta, ako se negdje moraju pokazati (ili iskazati) financijski pokazatelji (ili uvjeti).

Kod analize sigurnosti prometa isto treba biti jako pažljiv prilikom određivanja nekih metrika. Recimo da smo postavili prag neke metrike na 10 i svaka niža vrijednost nosi pozitivne bodove. Imamo projekt A s vrijednosti 8 i projekt B s vrijednosti 6. Projekt B je bolji jer ima nižu vrijednost, ali oba projekta su ispod praga i oba će dobiti pozitivne bodove. Onda iz nekog (ne)opravdanog razloga promijenimo prag na 7 pa će projekt A biti iznad praga i dobiti negativne bodove, a projekt B pozitivne. Predstavnici projekta A će nas (opravdano) optužiti za pristranost.

Kako se riješiti tog problema? Dva jednostavna načina su: (1) koristiti objektivne tehnike vrednovanja ili (2) ocjenu koja ovisi o usporedbi između dionika svesti ispod 50 %. Neke objektivne tehnike opisao sam u ovoj temi, pri čemu posebno ističem AHP metodu (analitički hijerarhijski proces).

Općenito, svako vrednovanje gdje je uključena i cijena, ili treba izbjegavati, ili ako nije moguće (kao u javnim nadmetanjima) svakako je treba svesti na maksimalno 30 % učešća. Uvodni primjer s javnim nadmetanjem kod učešća cijena od 30 % odmah na prvo mjesta stavlja ponuditelja C koji svojom kvalitetom odskače od drugih.

Također, opravdano je postaviti pitanje: kakva je to (objektivna) metrika kada jedan čimbenik ima preko 50 % utjecaja? Ako je u pitanju novac najbolji lijek za filtriranje kvalitete bez dumping čimbenika su dvostupanjska nadmetanja. Zašto takvih nadmetanja gotovo i nema u Hrvatskoj, odgovor ne može dati inženjer. Dvostupanjsko nadmetanje je jednostavan proces. U prvom stupnju raspišete što očekujete od zainteresiranih dionika, točno propišete mjerila vrednovanja i prag koji treba prijeći da bi dionik dobio status kvalificiranog ponuditelja. U drugom krugu pozovete samo kvalificirane ponuditelja na davanje konačne i obvezujuće ponude, jer ste sigurni da će i onaj (daleko) najjeftiniji biti sposoban na svaki način ispuniti svoje obveze.

Osobna iskustva s dvostupanjskim nadmetanjima imam s međunarodnim novčarskim institucijama (WB, EBRD). Ponosan sam na činjenicu da u sam u svim nadmetanjima, u kojima sam sudjelovao, bio dio tima koji je uvijek prošao u drugi krug. Nismo dobili puno poslova, ali poraz je puno lakše podnijeti kada znate da je bio netko jeftiniji koji ima (približno) jednaku ili bolju kvalitetu i morat će uložiti (približno) jednake ili veće resurse. U tim situacijama nema mjesta sumnji, možete se ljutiti samo na sebe i svoja nerealna (pohlepna) očekivanja. Upravo sam u jednom projektu (su)financiranom od Svjetske banke i, vjerujte mi, cijela atmosfera je puno pozitivnija (entuzijastičnija) znajući da posao radimo prvenstveno zbog svoje (dokazane i provjerene) kvalitete i za adekvatnu nagradu.

Svatko tko se (i)malo bavi vrednovanjem i(li) odlučivanjem zna da se ne preporučuje miješati „ovce i novce“ – kvalitetu i cijenu, ili kako bi Englezi rekli: nisam dovoljno bogat da kupujem jeftine stvari. Na Wikipediji imate jako lijep primjer u kojem trenutku (koraku) se uključuju novci (cijena) u vrednovanje i(li) izbor alternativa u AHP procesu.

Ako već morate upotrijebiti neku međuovisnu mjeru, onda je najbolje rješenje dvostupanjsko nadmetanje i(li) vrednovanje. Ako se zbog razloga „objektivnosti“, „transparentnosti“, lijenosti i(li) jednostavno neznanja nadređenih dionika odbije Vaš prijedlog dvostupanjskog procesa, onda Vam je na raspolaganju jednostavna simulacija, kakvu sam proveo na početku ove teme, koja će pokazati što se (ne) može dogoditi ako će neki čimbenik (cijena) imati (ne)realan utjecaj.
Ili primijenite (predložite) rješenje, koje (na sreću) svi puno lakše prihvate; međuovisnu mjeru svesti na najviše 30 % utjecaja. Iskreno, i s ponešto iskustva, preporučujem 20 %.