Mali prilog demistifikaciji stava da za komplicirane stvari treba i komplicirani početak.

Na filozofsko pitanje od kuda krenuti, slijedi i filozofski odgovor: od početka. U prethodnoj temi obrazložio sam logičku implikaciju implementacije ITS rješenja u postojeće prometno okruženje ili kroz istovremenu izgradnju s nekim novim prometnim infrastrukturnim rješenjem. Brojna nova i uzbudljiva IKT (informacijske i komunikacijske tehnologije, eng. ICT Information and Communications Technology) rješenja upućuju nas na nešto novo, najbolje, do sada neizvedeno, optimalno, …, i zato su inženjeri u iskušenju maknuti (eliminirati) staro (postojeće) koje je nekoliko puta sporije, neučinkovitije, nepouzdanije, nekvalitetnije, …, i uvijek započeti s novim “lijepim stvarima”. Je li je baš u nekom postojećem prometnom prostoru sve tako loše da se prometna potražnja (populacija) ne može zadovoljiti (poslužiti) u prihvatljivim vremenskim intervalima; je li “sveto prometno trojstvo” (prostor, vrijeme i populacija) u toliko lošem stanju da sve treba ispočetka, …, ništa ne valja, sve treba zamijeniti, sve treba ponovo? To je jedna od prvih operativnih zadaća inženjera u izgradnji ITS rješenja: od kuda krenuti?

Svaki početak je težak, ali u implementaciji ITS rješenja nije baš tako, jer svaki inženjer zna da se započinje odgovorima na tri pitanja: (1) što postoji, što imamo na raspolaganju, (2) koliko vrijedi to što imamo, je li i nadalje iskoristivo te (3) što od postojećeg možemo iskoristiti.

Niti odgovori na pitanja nisu teški jer su nam na raspolaganju znanstvene metode. Ako znamo, a znamo, što nam je željeni ishod, odnosno što je željena (očekivana) vrijednost ITS sustava kojeg ćemo implementirati (vidi prethodnu temu), onda znamo što postoji – što nam je polazišna (početna) točka razvoja našeg ITS rješenja. Odgovor na drugo pitanje je isto lagan; što je dobro i dobro radi treba zadržati kroz novo ITS rješenje i, ako ima svrhe, multiplicirati i na ostale dijelove (pod)sustava putem novog ITS rješenja. I treće pitanje ima jednostavan odgovor utemeljen na znanstvenim metodama i stručnoj inženjerskoj praksi; ponekad je jasan (jednoznačan), a često se treba poslužiti analizom rizika. Nešto drugačije o tome, odnosno s drugog motrišta pisao sam u ovoj temi i ovoj temi.

Što napraviti ako su odgovori na sva tri pitanja negativna: nemamo ništa, postojeće ne vrijedi i ne možemo ništa iskoristiti? Odgovor je opet jednostavan. Onda ćemo sve “pregaziti” jer imamo znanstvenostručnu potvrdu da je tako nešto potrebno i opravdano napraviti (tehnološki, funkcionalno, financijski, …). Druga je stvar, je li se to ikada ikome desilo u profesionalnoj karijeri? Imam (i previše) inženjerskog staža i tako nešto radikalno (ekstremno) još nisam doživio. Pri tome mislim na zaključke prometne tehnike, a o prometnoj politici, koja svakih 4/8 godina kreće iznova, i ovom prilikom – sve najbolje.

Čudna je ova tema, jednostavna pitanja, jednostavni odgovori pa koji je razlog uopće za nastanak ovog teksta? Svrha se opet može obrazložiti kroz jednostavnu formu odgovora, a glasi: zato što se ova pitanja rijetko postavljaju. Možda je odgovor i u činjenici da na području Republike Hrvatske svakom pitanju nekog tehnološkog rješenja pristupamo “s oltara svemoguće tehnologije”, koju onda zaboravimo i nikada (ili vrlo rijetko) obnavljamo i zanavljamo. Danas poglavito kada imamo još jednu “religiju” – religiju europskih fondova. Nedavno sam se u Zagrebu susreo sa semaforskim uređajem starijim više od 30 godina; zlobnici bi pitali postoji li osoba koja zna otvoriti uređaj, a kamoli ga programirati.

Budući je tema (vrlo) suvremena, ali i delikatna, imam, srećom, jedno (jako) staro pozitivno iskustvo. U jednoj ranijoj temi pisao sam o začecima inteligentnih transportnih sustava u Rijeci (AUP-RI). Baš početkom rada AUP-RI započeli su radovi na izgradnji državne ceste D404 koja je povezala istočni središnji dio Rijeke s autocestom A7. D404 se gradila od 2003. do 2011. godine, ali to nije tema. Tema je što je D404 s motrišta ITS rješenja (prometno-informacijskog sustava) izgrađena upravo po načelu poštivanja i iskorištavanja zatečenog stanja (Start where you are).

Državna cesta D404 duljine je 4,3 km, počinje kod riječkog Hrvatskog narodnog kazališta, a završava na čvoru Draga na A7. Na početku (zapad) odmah se nalaze tri semaforizirana raskrižja, od kojih je prvo postojeće, a sljedeća dva su nastala izgradnjom D404. Četvrto raskrižje, na istočnom dijelu D404, predstavlja ulaz na D404 preko čvora Vežica.

Namjernika/cu na temu moram zamoliti da se vrati u 2003. godinu; nema previše cjelovitih i cjenovno povoljnih tehnologija, vrijeme je 2G mreže, četiri godine smo prije prvog komercijalnog pametnog telefona (iPhone), nema EU fondova, suradnja različitih dionika (poglavito lokalne i državne razine) nije bila baš uobičajena. Tko je je mlad ili se ne sjeća, molim Vas da mi vjerujete da su riječi kompatibilnost i interoperabilnost na početku stoljeća bile vrlo rijetke, u nekim (mnogim) krugovima i neželjene, da ne kažem i zabranjene. Zamislite kako bi to izgledalo da su tri semaforizirana raskrižja na Delti radila samostalno u sustavu državne ceste D404, a u isto je vrijeme krenuo AUP-RI!? Ja ne mogu, jer se nije dogodilo. Dogodilo se upravo ono što smo svi željeli, usklađeno djelovanje prometne tehnike i prometne politike. Raskrižja, iako na državnoj cesti i izgrađena kroz državnu investiciju, su završila u sustavu AUP-RI, a istovremeno u Centru za održavanje i kontrolu prometa (COKP) Čavle operateri su sve znali o aktualnom stanju semafora. Jednostavno rečeno: u normalnom radu semafori su pod “kontrolom” AUP-RI, a u slučaju interventnog zatvaranja D404 ili zbog incidenta u tunelima Pećine i Bobova, kontrolu preuzima COKP Čavle.  

Izgradnja prometnog sustava na D404 je ilustracija načela započinjanja izgradnje nekog inteligentnog prometnog sustava, u ovom slučaju prometno-informacijskog sustava državne ceste D404 s tunelima po načelu “započeti od zatečenog stanja” (Start where you are). Kako je to u praksi izgledalo pokazuje slika iz svibnja 2005. godine. Iako izgradnja D404 nije bila ni blizu kraja, u COKP Čavle semaforizirana raskrižja integrirana su u sustav D404 (na slici zaokružena žutim).

Sljedeća slika pokazuje “ugniježdena” raskrižja u sustav AUP-RI. Na slici se vide dva raskrižja (zaokružena crveno) još uvijek u “u zraku” kada D404 još nije bila izgrađena, ali sustav AUP-RI je bio spreman za prihvat trenutkom uključivanja semaforskih uređaja.

Malo razuma, nešto dobre volje i znanja rezultiralo je oživotvorenjem teoretskih pojmova kompatibilnosti i interoperabilnosti za bržu, jeftiniju, svrsishodniju, kvalitetniju, operativniju i … svaku drugu pozitivnu atribuciju oko izgradnje državne ceste D404 i njoj pripadajućeg prometno-informacijskog sustava. Svi smo s obje strane stola, i riječke i državne, osjećali i znali da je D404 u funkciji gradskog prometa, a gradski sustav podržava značajnost i važnost D404, poglavito sigurnost i protočnost tunela Pećine i Bobova.

Ova priča je jedan praktičan dokaz (primjer) koliko je inženjerima bilo lako odgovoriti na tri ključna pitanja glede započinjanja rada na prometno-informacijskom sustavu na D404. Na prvo pitanje što postoji, što imamo na raspolaganju, odgovor je bio: jako puno, moderni sustav AUP-RI. Na drugo pitanje, koliko vrijedi to što imamo, odgovor je bio: jako puno, možemo brzo, učinkovito i jeftino D404 integrirati s riječkom prometnom mrežom. A odgovor na treće pitanje, što od postojećeg možemo iskoristiti, je bio najjednostavniji i najkraći: sve. Da nije postojao sustav AUP-RI, odgovori bi bili još jednostavniji: ništa, ništa i ništa. I tada bi se dogodila izgradnja D404, ali u puno složenijim i skupljim uvjetima. Pozitivne odgovore je jedino trebalo “začiniti” dobrom voljom, koje je bilo kod svih dionika, pa se putem nekoliko API-ija (Application Programming Interface) našlo win-win rješenje.

Na početku sam spomenuo semaforski uređaj stariji više od 30 godina. U tom projektu odgovori su bili: (1) imam uređaj koji radi, ali ne smijem ga pipnuti, jer (2) su na tržištu (ne)dostupni ljudi i dijelovi za izmjenu rada kontaktnog (relejnog) uređaja, ali (3) možemo ga iskoristiti ako “prebrikamo” žice na izlaznom dijelu uređaja na način da zapadni i istočni privoz imaju isto zeleno vrijeme. Projekt sam započeo s onime što postoji, nisam “pametovao” i konstrukcijska obnova jedne (vrlo važne) lokacije u Zagrebu je u punom jeku. Da sam (ne)opravdano inzistirao na novom uređaju još danas bi sve stajalo (čitaj: javna nabava). Postignuto je održivo rješenje: jedan važan zagrebački projekt ne stoji i postoji svijest o “dinosauru” koji će (vrlo) skoro u zasluženu mirovinu.

Zaključit ću temu parafrazirajući istočnjačku mudrost koju smo čuli nekoliko stotina puta u isto toliko (pod)varijanti: put od 100 km započinje prvim korakom. Mi, inženjeri, nismo skloni toj “mudrosti”, prvo pogledamo je li je već prijeđen dio puta. Zašto krenuti ispočetka, trošiti vrijeme, energiju, cipele i druge resurse ako je već netko (za nas) ranije prešao prvih 20-tak km!?