Kako se promet snalazi(o) u velikim tehnološkim i društvenim mijenama.

Odgovor na iskaz iz podnaslova je: jako dobro. I time bi mogli završiti temu. Pozivam na strpljenje i čitanje do kraja kako bi zajedno uvidjeli što smo dobro napravili, a što moguće i propustili u posljednjih pedesetak godina. Kao i kod prethodne teme o mikrotrendovima ideja potiče od jedne (dosta stare) knjige. Knjiga je Megatrendovi od Johna Naissbita, hrvatski prijevod iz 1985. godine, a knjiga je izvorno iz 1982. godine. Čitao sam je prije 1990., zagubio, nedavno opet kupio u antikvarijatu i prisjetio se svojih mladalačkih (ne)vjerovanja.

Danas možemo objektivno procijeniti uspješnost deset prognoza gospodina Naisbitta. Knjiga je isključivo usmjerena na Sjevernu Ameriku, ali kada znamo da su SAD, osim kolijevke IKT industrije, od 1980-tih pa sve do 2008. godine bile i “svjetski policajac“ onda su svi ti trendovi i svjetski trendovi. Različita su mišljenja o broju i stupnju ostvarenja njegovih prognoza, ali činjenica je da su njegova tehnološka predviđanja u (naj)većoj mjeri ostvarena.

Neke prognoze i ostvarenja su jako pomogli prometnom inženjerstvu i prometu općenito, kao primjerice: transformacija iz industrijskog u informatičko društvo, transformacija s hijerarhijskog na funkcionalni ili topološki mrežni pristup, od kratkoročnog prema strateškom (dugoročnom) planiranju, od binarnog (0-1) prema višestrukim mogućnostima izbora, a u nekima je promet odigrao i ključnu ulogu. Predvidio je transformaciju nacionalnih u svjetsku ekonomiju, a tu je ključna uloga bila globalizacija intermodalnog prijevoza i logistike koji su od pojedinih azijskih zemalja napravili gospodarske „tigrove“.

Mogu pisati o onome što znam i čega se sjećam, a to su razdoblja od 1980-tih godina. U tehnološkom smislu moja karijera proteže se kroz dva (vrlo) uzbudljiva tehnološka megatrenda. Svi baštinimo dobre i loše stvari aktualne četvrte tehnološke revolucije IR 4.0. Nije ni prethodna bilo loša za nas, inženjere. Moj osobni stav ja da su u sljedećim razdobljima popularni (hype) termini (ne)opravdano bili i jesu:

• 1980-e: automatizacija, stidljivo se koristi i informatizacija,
• 1990-e: Inteligentni transportni sustavi (ITS),
• 2000-te ITS i pametan i zeleni promet,
• 2020-e: umjetna inteligencija u prometu.

Do 1980-ih promet se isključivo gledao kao odnos entiteta i prostora, a vremenska komponenta je bila sporedna. Inženjeri, teška srca, moraju priznati opravdanost takvog pristupa je je senzorika bila u povojima, a u Hrvatskoj je carevala kontaktna (relejna) tehnologija. Tadašnji senzori, u cestovnom prometu najčešće induktivne petlje, bili su jedini element regulacije/upravljanja prometom. Magnetska indukcija čini čuda, pa smo od elementarnih binarnih stanja dogurali do pouzdanih klasifikacija vozila. U Zagrebu su induktivne petlje postavljane i 2006. godine.

Tehnologija je bila primarno u službi automobilskog prometa i, jer nismo slušali pametne ljude, dovela je do neodrživog (gradskog cestovnog) prometa.

Tko je mogao (imao novaca) već tada je imao deniveliran javni prijevoz, a oni manje bogati (i spretni) su maštali o tome ili su počeli planirati i koristiti blagodati prvih informatičkih rješenja.

Oduvijek me podjednako zabavljalo i ljutilo spominjanje inteligentnih transportnih sustava. Već sam u ovom blogu spomenuo definicije. Hrvatska definicija govori da se Inteligentni transportni sustavi (ITS) mogu definirati kao holistička, upravljačka i informacijsko-komunikacijska nadgradnja klasičnog sustava prometa i transporta kojim se postiže znatno poboljšanje performansi odvijanja prometa kroz učinkovitiji prijevoz putnika i robe, poboljšanje sigurnosti u prometu, udobnost i zaštita putnika, smanjenje onečišćenja okoliša, itd.. EU definicija kaže: Inteligentni prometni sustavi (ITS) su napredne aplikacije koje, unatoč tome što ne utjelovljuju inteligenciju kao takvu, imaju za cilj pružati inovativne usluge u vezi s različitim vrstama prijevoza i upravljanjem prometom, omogućiti bolju obaviještenost različitih korisnika te sigurnije, usklađenije i “pametnije” korištenje prometnih mreža.

Obje definicije su iskrene i jasno pokazuju zašto mi, čistokrvni inženjeri, zadnjih 25 – 30 godina spominjemo telematička rješenja u prometu, što je metodološki točnije (iskrenije) i tehnološki poštenije. Video tehnologija nam je omogućila „progledati“ u prometu, bilo da se radi o sigurnosti, bilo o nadzoru, kontroli (brojanju) i(li) upravljanju (senzorici).

Kuda nas vodi i što nam omogućuje industrijska revolucija IR 4.0, zaista više ne možemo reći da nemamo sve preduvjete promišljati i stvarati dobra prometna rješenja, a je li to uopće moguće diskutirao sam u ovoj temi.

Nova industrija IR 4.0 omogućila je transformaciju svih teoretskih postignuća u stvarna rješenja. Praćenje prometne potražnje u realnom vremenu omogućilo je aplikacije svega što su inženjeri držali korisnim, od jednostavnih algoritama do složenijih modela, promišljanje i primjenu novih tehnika upravljanja na vangradskim cestama i u gradovima, a javni prijevoz je mogao dobiti zasluženo mjesto u prometnom sustavu (prioritet).

Ako postoje mikrotrendovi, ovdje opisujem megatrendove kao drugi ekstrem, onda zasigurno postoje i makrotrendovi u prometu ili promet u makrotrendovima. Postoje makrotrendovi u prometu, a upravo smo dionici jednog – autonomnih vozila. Makrotrend u prometu je neka transformacija prometa unutar megatrenda. Autonomna vozila mijenjaju sektor autoindustrije unutar tehnološkog megatrenda IR 4.0. U nekim procesima je promet uzrok i(li) mjera promjene; primjer je 15-minutni grad.

U tehnološkom smislu prijelaz s IR 3.0 na IR 4.0. zaokružio je priču o prometnoj tehnici. Prostorom (ne) vladamo već 3.000 godina. Rimsko carstvo je stvoreno na mobilnosti, a propast (podjela) je uslijedila najviše zbog nemogućnosti postizanja dostatne mobilnost u, za ono doba, (pre)velikom prostoru. Od tada sanjamo za brzim prometalima, san je dosanjan sredinom 20. stoljeća i brzo nakon toga se, zbog (pre)velikog broja automobila, pretvara u “noćnu moru“, bolje rečeno – dnevnu. Do 1970-ih sva prometala su konstruirana na dovoljnoj razini pouzdanosti i cjenovnoj pristupačnosti; brodova je oduvijek bilo (od pogona na vesla/vjetar do dizelskih), a kontejnerski megabrodovi su danas vladari svjetskih oceana, automobili su (i previše) dostupni i u EU (prema odluci politike) se transformiraju prema elektromotorima, bicikala (i romobila) na svakom koraku, većina svjetskih država ima aviokompanije, a privatne su preobrazile svjetski prostor low-cost pristupom, željeznice su sveprisutne, a neke države iz doba super brzih vlakova već polako ulaze u eru magnetskih vlakova. Kraj IR 3.0 i početak IR 4.0 omogućili su nam ovladavanje trećom osnovnom prometnom komponentom (vremenom) pa je ciklus zaokružen. Gdje je budućnost, u virtualnom ili fizičkom svijetu – vidjet ćemo.