Kratak komentar jedne od, na žalost, najtočnijih prognoza razvoja gradskog prometa.
Na dan objave ove teme prije 70 godina, 16. travnja 1955. godine, u magazinu New Yorker, je gospodin Lewis Mumford (1895. – 1990.) objavio članak The Roaring Traffic’s Boom III u kojem je dao jednu zanimljivu usporedbu između razvoja (gradskog) prometa i pretile osobe, a danas se na Internetu najčešće objavljuje u obliku kratkog citata; ovdje navodim tri verzije:
Building more roads to prevent congestion is like a fat man loosening his belt to prevent obesity.
Adding highway lanes to deal with traffic congestion is like loosening your belt to cure obesity.
Adding car lanes to deal with traffic congestion is like loosening your belt to cure obesity.
Ukratko, gospodin Mumford je kritizirao načela urbanističkog planiranja usmjerena na automobile jer ne nude rješenje za brzorastuće prometne i ekološke probleme. Predlagao je da gradovi preispitaju prioritete korištenja automobila u korist alternativnih oblika prometovanja (pješaci, javni prijevoz), jer će jedino takav pristup smanjiti zagušenja i poboljšati ukupnu kvalitetu života. Ta promjena bi, po njegovom mišljenju, stvorila zdravije urbane prostore koji služe zajednicama, a ne automobilima.
Što je L. Mumford napisao?
Moj slobodni prijevod naslova i prvog odlomka.
Tutnjava gradskog prometa III (The Roaring Traffic’s Boom III)
Većina sofisticiranih tretmana koje su stručnjaci ponudili za gužve u New Yorku temelje se na naivnoj zamisli da se problem može riješiti povećanjem propusne moći postojećih prometnih pravaca, umnažanjem pravaca ulazaka i izlazaka iz grada ili nuđenjem više parkirnih mjesta za automobile koji uopće nisu trebali biti privučeni u grad. Poput krojačkog lijeka za pretilost – raspuštanje šavova na hlačama i olabavljenje remena, ovo nimalo ne obuzdava pohlepne apetite koji su uzrokovali nakupljanje sala.
Najbolja novija knjiga na tu temu, “Urban Traffic”, Roberta B. Mitchella i Chestera Rapkina (Sveučilište Columbia), ima sasvim drugačiji stav – da je promet samo jedna “funkcija korištenja zemljišta”, što znači da se ulice i autoceste ne bi trebale tretirati kao da postoje u pustinji naseljenoj samo automobilima. Koliko se taj stav razlikuje od prevladavajuće koncepcije, kako je jezgrovito sažeo svojedobni povjerenik za urbanizam: “Glavna svrha prometa (sigurno) je omogućiti maksimalnom broju građana da izvuku sve moguće koristi od korištenja automobila kao prijevoznog sredstva, za posao, udobnost i zadovoljstvo.”. Upravo zato što je dominantna ova druga koncepcija prometa naši su gradovi u rasulu.
IZVORI: New Yorker, Roads Were Not Built For Cars
Zašto su gospodin Mumford i nekolicina bili u pravu, a ogromna većina toliko u krivu, uključujući i cijenjene stručnjake tog doba? Nisu baš svi bili izlobirani od automobilske i naftne industrije i drugih građevinskih i inih interesa za čim više cesta u gradovima. Nisam sociolog, ali cijela ta klima nakon 2. svjetskog rata, ekspanzija potrošačkog mentaliteta nakon godina nezamislivih patnji i oskudica, tko bi tome odolio, tko bi se tome odupro. Europa nije naučila lekciju i početkom 1970-tih godina, kada je koliko-toliko stala na noge (Zapadna Europa), krenula je nekritički kopirati „američki san“.
Ja sam inženjer, ovo je stručni blog, odmaknut ćemo se od špekulacija i pokušati pronaći neka znanstvenostručna motrišta (uporišta) temeljem kojih je gospodin Mumford prepoznao dolazeće probleme. Nije on izuzetak kada se govori u pravim stručnjacima u nekom području, jer su takvi uvijek u pravu u krivo vrijeme. Tko nije sposoban preboljeti neargumentirane kritike, podsmijehe, ruganja i ogovaranja, neka promijeni posao.
Zašto je savjestan inženjer (stručnjak) u pravu u krivo vrijeme? Odluke (prognoze) se donose temeljem nekih podataka i procjena, a inženjer(ka) mora posebno biti svjestan/na četiri važna čimbenika prilikom donošenja odluke:
- heuristika,
- kognitivna pristranost,
- logičke greške,
- mentalni sklop.
Heuristike ili mentalni prečaci su „kronične bolesti“ svake osobe koja se (ne)opravdano drži stručnom u nekom području. Ima ih puno, a za inženjere su, po meni, opasne četiri: heuristika dostupnosti (ono čega se možemo prvo dosjetiti), reprezentativnosti (tražimo sličnosti s nekim prethodnim/tipičnim slučajem), sidrenje (obično broj ili vrijednost uz koji vežemo svoj sud) te pravila konjunkcije. Velika većina nas je nesvjesna četvrte heuristike: vjerojatnost konjunkcije dvaju događaja ne može biti veća od vjerojatnosti jednog događaja. Primjerice, ne preporučujemo multimodalni javni prijevoz jer postoji mogućnost kašnjenja jednog moda pa neće doći do prihvatljivog vremenskog prozora za transfer i zato predlažemo opciju s jednim modom koji je na svaki način lošiji od mutimodalne opcije. U ovoj temi sam naveo nekoliko primjera kako se neoprezno možemo “prekombinirati” ako zaboravimo osnovne inženjerske (matematičke) postulate.
Postoje brojne kognitivne (spoznajne) pristranosti, ograničenosti u osobnom razmišljanju: osobna i grupna, kockareva, selekcija opažanja, zanemarivanje vjerojatnosti, projekcija, sidrenje i dr.. Ovdje mislim na pristranost kada (ne)namjerno filtriramo informacije koje idu isključivo u prilog našim vjerovanjima – postavljenim hipotezama. Zločesta (nemoralna) osoba to radi namjerno, a savjesna osoba kognitivno griješi zbog zaboravljanja važne činjenice (greška pamćenja) ili pogreške prilikom računanja. Psiholozi nas tješe da nije loše biti kognitivno pristran, jer nam to pomaže izbjeći (po život ili zdravlje) opasne situacije. O nekim “lijekovima” protiv pristranosti, kritičkom, kreativnom i strateškom mišljenju, pisao sam u ovoj temi.
U ovoj temi sam opisao velik broj logičkih grešaka s primjerima prometnog inženjerstva. Koliko god bili objektivni (savjesni) možemo raspoložive podatke i informacije (ne)namjerno povezati (komponirati) u pogrešan zaključak. Posljedica je pogrešno zaključivanje.
Dok je kognitivna pristranost trenutna i ishitrena, mentalni sklop predstavlja nešto dugotrajno, ugrađeno u naša (stručna) uvjerenja i stavove. Prevladati postojeći mentalni sklop i postati otvoren prema novoj ideji (rješenju) – to je pravi izazov za svaku osobu koja pretendira biti stručna u nekom području.
Mentalni sklop je okvir unutar kojeg se događa kognicija i logičko zaključivanje. Taj okvir moramo imati stalno otvorenim za nove ideje i spoznaje. Biti svjestan osobnih uvjerenja i stavova (pristranosti), biti spreman prevladati strah neuspjeha, biti spreman oduprijeti se (pogrešnom, općenitom) grupnom stavu, biti spreman (opravdane) emocionalne odluke zamijeniti racionalnim analizama, to znači biti spreman za „nešto novo“. Jedan primjer (potpuno) drugačijeg pogleda na pitanja sigurnosti hrvatskog cestovnog prometa i učešća mladih vozača možete naći u ovoj temi.
Najjednostavniji odgovor na pitanje zašto su gospodin Mumford i nekolicina bili u pravu, a mnogi drugi nisu, leži u činjenici da su uspjeli prevladati:
- uvriježene društvene i stručne heuristike, a ponajviše o automobilu kao simbolu slobode,
- kognitivnu pristranost američkog društva zbog poslijeratnog ekonomskog rasta; neizostavan dio američkog sna je i posjedovanje automobila,
- logičke greške sadržane u tzv. modernističkim idejama prostornog planiranja posebnih gradskih područja za stanovanje, rad, komercijalne i javne sadržaje (sprawling suburbs),
- mentalni sklop zajednice oblikovan dominantnim utjecajem brojnih interesa i različitih industrija željnih brzih rješenja i zarade,
i imali su hrabrosti javno komunicirati svoje znanstvenostručno utemeljene stavove.
Istina, malobrojni su se osvijestili vrlo brzo, već početkom 1960-tih, ali pravo otrežnjenje je nastupilo tek krajem 1980-tih. Tek tada je međunarodna stručna zajednica postala svjesna da autocentričan pristup nije rješenje, ili kako je to lijepo 1990. godine napisao gospodin Martin J. Mogridge: Travel in towns – Jam yesterday, jam today and jam tomorrow. O tome sam pisao u ovoj temi gdje sam spomenuo i glavnog junaka ove teme, gospodina Lewisa Mumforda. Svaka sličnost s dugogodišnjim (ne)objektivnim raspravama o (ne)štetnosti duhana je slučajna.
Što bi svi trebali naučiti iz ove, po meni, jedne od najboljih povijesnih lekcija gradskog (i svakog drugog) prometa?
Prvo, biti u pravu krivo vrijeme je pravi ispit osobnog integriteta. Gospodin Mumford je po ovom pitanju ostao ustrajan (argumentiran) i nepokolebljiv. Čitajući samo njegov životopis na Wikipediji, držim da bi i danas, u vrijeme sveprisutnih Internet “stručnjaka”, ostao dosljedan svojim stavovima.
Drugo, znati ne znači i razumjeti. Dostupni su nam brojni alati za odlučivanje u prometu čije korištenje predstavlja znanje, a podatci i informacije koje koristimo predstavljaju naše razumijevanje problema. U slučaju gospodina Mumforda, manjina je razumjela i(li) shvatila vrlo brzo, a dominantna većina (ne)svjesno puno kasnije, nakon jako, jako puno bačenog (upropaštenog) novca i obezvrijeđenog prostora.
